Rječnik

Etiketa

Tehnički program

Takemusu Aikido

O'Sensei

Saito Sensei

Paolo Corallini Sensei

U čast mom Učitelju
by Ethan Weisgard Sensei

Duboko sam ražalošćen zbog odlaska našeg Senseia, mog Senseia, Morihira Saita Senseia, koji se zbio u ponedjeljak, 13 svibnja 2002. u Iwami, Japanu. Citirat ću Shihana Ulfa Evenasa: Saito Sensei nam nije pokazao samo kako živjeti naše živote, pokazao nam je kako umrijeti, sa čašću i dostojanstvom.

Saito Sensei je bolovao od raka jednjaka. Za vrijeme liječenja, sam je nadzirao oporavak svog psihičkog i fizičkog stanja. Borio se za povratak zdravlja, što većina ljudi koja boluje od te vrste raka nije sposobna učiniti. Nakon oporavka, nekoliko je godina energično trenirao, putujući oko svijeta da bi poučavao i živeći punim životom. Prije približno šest mjeseci rak se ponovio.

Izabrao je ostanak kod kuće umjesto hospitalizacije. Bio je paraliziran od ramena naniže, ali um mu je bio britak kao uvijek, a duh jak. Učenici doja su ga redovito izvodili van kako bi mogao gledati ono u što je uložio tako mnogo vremena, rada i ljubavi, što je volio jednako kao i aikido: zemlju. Sensei je volio raditi vani u vrtu i brinuti se o zemlji oko dojo-a. Bio je vrlo ponosan na svoj rad u tom području.

Posljednji put kada sam bio u Iwami, Sensei je rekao: "Volim uchi-deshije". Riječ "voljeti" se u Japanu ne koristi olako. Sensei je stvarno mislio to što je rekao. Osjećam da njegova izjava nije bila vezana samo uz ljude koji su tada bili u dojo-u, nego uz sve njegove učenike.

Sensei je umro u ponedjeljak. Ljudi koji su bili uchi-deshiji u Iwami znaju da je ponedjeljak njihov slobodan dan. Posljednji trening u tjednu je u nedjelju u jutro, i tada učenici imaju pošteno zaslužen odmor do jutarnjeg treninga u utorak. Čak je i u smrti Senseiev smisao za tajming bio besprijekoran.

Saito Sensei je imao ogroman utjecaj na tako velik broj nas, njegovih učenika. Sensei nije bio samo fantastičan Budoka, već i nevjerovatna osoba u svim životnim pogledima. Prema učenicima se odnosio s poštovanjem, toplinom i velikom količinom humora. Također je znao biti i vrlo strog, onako kako dobar učitelj mora ponekad biti. U njegovom prisustvu nije bilo sumnje da se radi o pravom majstoru. Ali, nikada nije tražio poštovanje. Nije bilo potrebe. Ljudi su se spontano odnosili prema njemu s poštovanjem. Čak i oni koji nisu bili upoznati s njegovim statusom u svijetu borilačkih vještina.

Sensei je bio pravi "Sensei". U njegovom prisustvu svaki je trenutak bio poučno iskustvo, i to ne samo na polju aikida. Godine 1984, kada sam sa svojim kolegom Torben Dyrbergom prvi put posjetio Iwamu, Sensei je svim stranim učenicima pokazao što je više mogao od japanske kulture i etikete. Kuhajući nam je pokazao kako ispravno pripremati jela: kako izrezati povrće i kada je pravi trenutak za dodavanje pojedinih sastojaka. Ispravno ponašanje za stolom, kako držati štapiće, kako pravilno držati zdjelicu s rižom; mnogo vremena je posvetio objašnjavanju najstinijih detalja (slično kao njegov aikido trening, zar ne?) Bili smo pozvani da prisustvujemo važnim Šintoističkim ceremonijama i da učestvujemo u mnogim drugim događajima koji su vezani uz važne dijelove japanske kulture. Bili smo njegovi pokorni učenici, nije morao ništa takvo raditi za nas. Ali, Sensei Saitu bilo je vrlo važno da mi ne prisustvujemo samo aikido treningu zbog kojeg smo i došli u Japan, već da iskusimo i razumijemo od kuda je Aiki do potekao, kulturno i duhovno.

Sensei je iskazivao veliko poštovanje svojim stranim učenicima i njihovom trudu da dosegnu viši stupanj u razumijevanju aikida. Bio je svjestan toga da smo aikido, kojemu je on posvetio život, odnijeli u ostatak svijeta. Mnogo je puta u javnosti rekao da će u budućnosti Japanci morati ići u inozemstvo učiti pravi aikido, ne misleći time da su treninzi u Japanu bili loše kvalitete. Tijekom svih ovih godina što odlazimo u Japan razvili smo vrlo osobit odnos i krajnje poštovanje prema najbliskijim Senseijevim učenicima. Neki od njih su zaista iskusili treninranje pod O-Senseijem, a neki mlađi učenici su primali pouke kao direktni učenici Sensei Saita. Ali, izgleda da su strani učenici bili fokusiraniji na cjelokupno uranjanje u sve nivoe aikida – u tehnički nivo kao i u dublji (ili viši) duhovni nivo. Sensei je bio toga svjestan.

Prije nekoliko godina u kampu za treninge, gdje se okupila većina Europskih Senseievih učenika najviših zvanja, netko je pitao Senseija: "Sensei, što je budućnost aikida?"

Očekivao je da će Sensei imenovati svoga nasljednika. Sensei je pogledao u grupu svojih vjernih učenika, u ljude koji su dolazili trenirati pod njegovim vodstvom 10, 20 i 30 godina. Svaki prisutan čovjek predstavlja stotine, tisuće drugih koji treniraju u njegovoj grupi, i svaki od njih daje sve od sebe da nauči i prenese dalje aikido kojeg nam je Sensei tako velikodušno dao. Senseiev je odgovor bio kao i on sam – direktan, iskren i hrabar: "Vi ste budućnost."